Projekt Giovanni de Ciotta

Rijeka je, ne svojom krivicom, propustila priliku da se nametne Europi kao prijestolnica kulture 2020/21. Nov, zanimljiv projekt planiran je pak za jesen ove godine. Rijeka će se naime ozbiljnije pozabaviti Giovannijem de Ciottom, svojim dugogodišnjim gradonačelnikom (1872–1896).

Giovanni de Ciotta, sin Lorenza i Andriane rođ. Adamić, rodio se 28. travnja 1824. u Rijeci. Majka mu je bila kći Andrije Ljudevita Adamića, jednog od najbogatijih Riječana svoga doba. Zahvaljujući inicijalnom bogatstvu, i oca i majke, ne iznenađuje da mađarski političar Lajos Kossuth piše supruzi 1845: „Ovdje, pored Rijeke, ljetnikovac je obitelji Ciotta. Ne mogu ti ga opisati jer, osim što je vila, izgleda poput dvorca iz bajke.“ Oko vile prostrano je zemljište u posjedu obitelji, dijelom uređeno kao park. Sama vila izgrađena je izvorno kao sjedište uprave Rafinerije šećera, najveće privatne kompanije u Habsburškoj Monarhiji, aktivne između 1750. i 1828.

Gradonačelnik Rijeke (1872–1896)

Nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, obnovitelj austrijske ratne mornarice, položio je, na zemljištu koje je prodala obitelj Ciotta, temeljni kamen za Vojno-pomorsku akademiju 26. ožujka 1855. Bili su prisutni ban Josip Jelačić, veliki župan Bartol Zmaić, niz generala te gradonačelnik Troyer. Gradnja je bila dovršena 4. listopada 1857. Od 1934. do danas ta je zgrada glavna zgrada riječke bolnice. Na posjedu obitelji Ciotta podignuti su i rafinerija nafte (najveća u Europi 1908!) te ljuštionica riže.

Giovanni de Ciotta oženio se 1863. Natalijom Ritter-Zahony (Gorica, 1831–Rijeka, 1895). Ona je bila udovica Pietra Scarpe, sina Iginija Scarpe, najbogatijega Riječanina sredine 19. stoljeća, ali i uspješna književnica na njemačkom (roman u dva sveska Metamorphosen). Ciotta je 1864. objavio Fiume und seine Eisenbahnfrage (Rijeka i pitanje željeznice). Iako je to bilo strateško pitanje za grad, koji je tek čekao trenutak pravog uspona, za Ciottu je bilo važnije što je 14. kolovoza 1864. potpisao ugovor s Ivanom Luppisom i Robertom Whiteheadom oko izrade torpeda.

Luppis je bio začetnik ideje, Ciotta se brinuo o početnim ulaganjima, a Whitehead je radio na tehničkim rješenjima. Nezaustavljiv u ekonomsko-političkim kombinacijama, Ciotta je 8. srpnja 1865. bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Bio je i jedan od autora predstavke iz listopada 1865. o pitanju željeznice: Memoriale della rappresetenza civica di Fiume all’ecc. R. Cancelleria aulico croato-slaveno-dalmata sulla questione delle ferrovia Szemlino-Fiume. Predstavka je bila upućena Ivanu Mažuraniću, tadašnjem hrvatskom kancelaru u Beču.

Svečano otvaranje Sueskog kanala bilo je 15–17. studenog 1869, sa šest tisuća uzvanika. Događaju je prisustvovao i car Franjo Josip. Ciotta je putovao u Kairo sa ženom, na jednom od tri parobroda austrijskog Lloyda – Pluto, Vulcan i America. Prema legendi Verdi je trebao napisati operu Aida za otvorenje. U stvarnosti Aida je praizvedena u Kairu 24. prosinca 1871. Nadahnut tim svjetskim događajem, Ciotta je 1870. objavio raspravu pod naslovom Der Suez-Canal und seine Beziehung zu dem Handelsverhältnissen Ungarn, u kojoj objašnjava prednosti otvaranja Sueskog kanala za mađarsku trgovinu.

Tim radom stekao je simpatije najutjecajnijih mađarskih političara: Tisze, Deaka i Andrassyja. To je bio jedan od razloga da je u mađarskoj Rijeci (1868–1918) bio izabran za gradonačelnika 3. studenog 1872. Na toj dužnosti ostao je do 1896. godine. Osim gradnje velike, moderne luke, Rijeka je bila spojena željezničkom prugom sa St. Peterom (Pivkom) 24. lipnja i s Karlovcem 23. listopada 1873. Izravna posljedica toga bilo je podizanje velikih hotela Europe i Hotel de la Ville. Inače, u Habsburškoj Monarhiji sve su pruge smatrane pomoćnima u odnosu na prugu Beč – Trst iz 1857. godine.

Pravaška sušačka Sloboda (u satiričnom podlistku I nostri onorevoli, 20. listopada 1878) navodi za Ciottu: „Ima 54 godine, naočit je i lijepih manira. U zastupništvu je jedini uglađeni govornik, ima sposobnost predlaganja, diskutiranja, izjašnjavanja i zaključivanja, što uvijek čini posve samostalno. Žestoka i živahna karaktera. Nema političkog programa. Sve u svemu materijal je dobar i ako bismo trebali birati gradonačelnika između 56 prisutnih očeva domovine, mi bismo prvi dali naš glas Giovanniju Ciotti.“

Jedan od najvažnijih riječkih komunalnih projekata bila je izgradnja novog kazališta, po projektu Fellnera i Helmera. Dana 3. listopada 1885. ključeve kazališta dobio je gradonačelnik Ciotta, a 5. listopada 1885. bilo je svečano otvaranje s Verdijevom operom Aida. Na toj operi ustrajavao je Ciotta, vjerojatno jer ju je povezivao s otvaranjem Sueskog kanala. Nova Guvernerova palača u Rijeci dovršena je 20. lipnja 1896. Ta zgrada trebala je biti simbol mađarskog izlaska na Jadransko more, no zbog svoje visoke cijene i sve agresivnije politike mađarske vlade postala je pogubna i za guvernera Batthyanya i za gradonačelnika Ciottu.

Nakon što je ugarski premijer Dezső Bánffy sa svojom vladom započeo politiku otvorene mađarizacije – koju dobro sažima njegov stav iznesen u parlamentu u kojem je osudio „krivo shvaćanje Riječana da njihov grad čini, pored Ugarske i Hrvatske, neki treći faktor u kruni svetog Stjepana. Stvar apsurdna i nevjerojatna!“ Ciotta je 1896. dao ostavku na mjesto gradonačelnika.

Umro je 6. studenog 1903. u vili Antoinetta u Lovranu, kod svoje kćeri Edmee ud. Meynier (i žene suvlasnika Tvornice papira). Tijelo mu je 8. studenog prevezeno brodićem iz Lovrana do mola Adamich u riječkoj luci. U četiri poslijepodne pogrebna povorka krenula je s mola prema Kozali, gdje je pokopan u obiteljskoj grobnici. Nedvojbeno, projekt Ciotta nudi ozbiljnije izazove od projekta EPK.